Na norveškom vrhu planine, gdje su se staze nekada vijugale između fjordova i šuma, neočekivani nalaz ostavio je arheologe i povjesničare u sjevernoj Europi u dilemi: rijedak bizantski zlatnik, netaknut i sjajan, pronašao je detektor metala u regiji Vestre Slidre u okrugu Innlandet. Njegovo stanje je toliko savršeno da izgleda kao da je upravo kovan, unatoč činjenici da je možda izgubljen prije više od tisuću godina.
Novčić koji je putovao 1600 kilometara i tisućljeće
Novčić je kovan između 977. i 1025. godine, na kraju zajedničke vladavine bizantskih careva Bazilija II. i Konstantina VIII. Na jednoj strani novčića nalazi se slika Krista koji drži Bibliju, dok su na drugoj strani lica dvaju careva s natpisima na latinskom i grčkom koji hvale njihovu moć kao “careva Rimljana”.
Iako zlato na novčiću već ukazuje na njegovu važnost, ono što je najupečatljivije jest udaljenost koju je prešao i povijesni kontekst u kojem je mogao završiti u Norveškoj. Od svog vjerojatnog podrijetla u Carigradu, današnjem Istanbulu, do visokih dolina Valdresa, novčić je putovao više od 1600 kilometara trgovačkim rutama, s mornarima, hodočasnicima ili ratnicima. Ali među svim hipotezama, jedna se figura ističe: Harald Hardrade, slavni norveški kralj čiji je život izravno povezan s bizantskim carevima.
Harald Hardrade i blago Bizantskog Carstva
Harald Sigurdsson, poznatiji kao Harald Hardrade, bio je jedna od najzanimljivijih ličnosti Europe 11. stoljeća. Prije nego što je postao kralj Norveške 1046. godine, služio je bizantskim carevima više od desetljeća kao dio poznate Varjaške garde, elitne snage skandinavskih i slavenskih plaćenika odgovornih za osobnu zaštitu cara.
Tijekom svog boravka u Carigradu, Harald se borio u vojnim kampanjama u Maloj Aziji, Siciliji, pa čak i u Svetoj zemlji. Ali on se nije samo borio s mačem u ruci; stekao je i ogromno bogatstvo. Prema srednjovjekovnim kronikama, kada bi car umro, bilo je uobičajeno dopustiti pripadnicima Varjaške garde da opljačkaju carsku riznicu kao dio svoje nagrade. A tijekom Haraldovog vremena u Bizantu umrla su tri cara.
Dio plijena poslan je u Kijev kao miraz za ruku princeze Ellisiv, kćeri kneza Jaroslava Mudrog. Zanimljivo je da je Bazilije II., jedan od careva prikazanih na novčiću, bio Ellisivov praujak. Je li novčić mogao biti jedan od tih darova? Ili možda jedan od novčića koje je Harald zadržao za sebe i koji su na kraju izgubljeni po povratku u Norvešku na njegovim brodovima natovarenim bogatstvom?
Putevi soli i crkveni putevi
Međutim, veza s Haraldom Hardrådeom nije jedina teorija o tome kako je novčić mogao završiti u Vestre Slidre. U srednjem vijeku regija je bila dio drevne biskupije Bjørgvin, a kroz nju je prolazila drevna cesta poznata kao Bispevegen, ili „biskupska cesta“, koju su koristili svećenstvo i hodočasnici. Novčić je možda pripadao svećeniku, koji ga je nosio sa sobom kao relikviju, diplomatski dar ili statusni simbol.
Druga mogućnost su trgovački putevi koji su prelazili Norvešku od istoka prema zapadu, posebno takozvani „putevi soli“. S atlantske obale dolazili su sol i riba, a iz unutrašnjosti – željezo, koža i rogovi sobova. U kontekstu u kojem su se bizantski novčići smatrali egzotičnim predmetima, njihova vrijednost mogla je nadilaziti ekonomiju: mogli su poslužiti kao blago, svete medalje ili amuleti.
Činjenica da je novčić pronađen u planinskom području, na komadu zemlje u blizini jezera ili rijeke, jača pretpostavku da je možda izgubljen tijekom putovanja. U svakom slučaju, istina je da je ovaj novčić pronađen u savršenom stanju, kao da vrijeme nije ostavilo tragove na njemu.
Ovaj nalaz podsjeća nas da povijest nikada nije u potpunosti napisana. Novčić, koji je prešao kontinente i stoljeća, omogućuje nam da povežemo svijet bizantskog sjaja sa sjevernim kraljevstvima, njihovim ratnicima, monarsima, trgovcima i svećenstvom. Novčić je više od samog zlata. To je također priča, koja govori o dalekim ratovima, kraljevskoj ljubavi, srednjovjekovnim trgovačkim putovima i neočekivanim vezama između kultura koje se očito nikada nisu srele.
Dok se istraživači pripremaju za iskapanje nalazišta kako bi pronašli više dokaza, novčić je trenutno pohranjen u sefu, zaštićen kao opipljiv dokaz prošlosti koja je još uvijek puna tajni koje treba otkriti. Međutim, ovaj mali predmet otvara ogroman prozor u doba kada su Europa, Bizant i Skandinavija dijelili ne samo povijest, već i sudbine.
