Prema profesoru Garyju Lupyanu, verbaliziranje misli nije iracionalan čin.
Sklonost glasnom razgovoru sa samim sobom tradicionalno se ne odobrava u našem društvu, pogrešno povezujući je s mentalnim poremećajima. Međutim, nedavna istraživanja u psihologiji pokazuju da ova praksa, daleko od toga da izaziva zabrinutost,može značajno poboljšati naše kognitivne sposobnosti, posebno u područjima poput pamćenja i koncentracije, pod uvjetom da nije popraćeno drugim alarmantnim simptomima. Prema riječima profesora Garyja Lupyana, izvanrednog profesora psihologije na Sveučilištu Wisconsin, u intervjuu za BBC, verbaliziranje misli nije iracionalan čin, već proces koji može poboljšati mentalne sposobnosti svakoga. U nedavnoj studiji, sudionicima je prikazan ekran s raznim predmetima i otkriveno je da su oni koji su naglas imenovali predmete mogli brže pronaći te predmete. Stručnjak objašnjava da se to događa jer „kada spomenete ono što vidite, mozak aktivira vizualne informacije kako bi brže identificirao predmet“.
Stručnjaci za mentalno zdravlje naglašavaju da takvo ponašanje ne ukazuje na mentalne poremećaje i može poboljšati kognitivne funkcije.
Djetinjstvo kao model pozitivnog dijaloga sa samim sobom
Najupečatljiviji primjer dobrobiti razgovora sa samim sobom nalazi se kod djece. U djetinjstvu je verbalni unutarnji dijalog prirodni dio učenja i pomaže mališanima da se nose sa svakodnevnim zadacima, poboljšavajući njihove rezultate u motoričkim vještinama. Daleko od toga da ukazuje na probleme, ovaj fenomen je važan alat za kognitivni razvoj.
Psihoterapeutkinja Anne Wilson podržava ovo pozitivno stajalište, tvrdeći da „svi trebamo razgovarati s nekim zanimljivim, tko nas poznaje iznutra i izvana i na našoj je strani. Tko bi mogao biti bolji od nas samih?“ Neki stručnjaci čak preporučuju ovu praksu u svojim terapijskim konzultacijama zbog njezinih brojnih dobrobiti.
Prednosti verbalnog dijaloga sa samim sobom
Prednosti dijaloga sa samim sobom uključuju jačanje pamćenja, strukturiranje razmišljanja i olakšavanje rješavanja problema. Moderna psihologija vjeruje da dijalog sa samim sobom djeluje kao oblik unutarnje socijalizacije koji pozitivno utječe na emocionalnu dobrobit pružajući kognitivnu motivaciju i mentalnu jasnoću.
Ovu novu perspektivu tradicionalno stigmatiziranog ponašanja podržavaju znanstvena istraživanja, poput publikacije Garyja Lupyana i Daniela Swingleyja pod naslovom „Samostalni govor utječe na performanse vizualnog pretraživanja“.
