Gdje su sjećanja u mozgu? Ne postoji točan odgovor na ovo pitanje, ali postoje uvjerljivi dokazi koje se područje ovog tijela aktivira kada se sjećamo nečeg specifičnog.
To se znanje neprestano širi, a nedavno otkriće istraživača memorije otkrilo je nešto čudno. Čini se da naša sjećanja nisu pohranjena na jednom mjestu, već putuju po cijelom mozgu. To se događa čak i kad nas naši unutarnji GPS u mozgu vodi istim putem. Što se događa u ovom slučaju?
Naše sjećanje je čudna stvar. Sjećanja lutaju mozgom.
Moderna znanost već zna dosta o mozgu, ali ostaje tako složen organ da mnogi njegovi mehanizmi ostaju misterija za nas. Sjećanje je posebno fascinantno. Prema trenutnom znanju je hipokampus odgovoran za stvaranje sjećanja, “kodiranje” ih u različitim dijelovima mozga i Možda čak stvara i “sigurnosne kopije” u slučaju gubitka jednog od tih zapisa.
Ne postoji zadovoljavajući odgovor na pitanje gdje su sjećanja u mozgu. Pretpostavljalo se da su određeni neuroni odgovorni desetljećima, ali prije samo deset godina potvrđeno je. Također nemamo alate slične misaonom stroju od ‘Harry Potter“Ili sučelje” broja mozga “od”Duh u trncem“, Što bi se moglo promijeniti, podmazati ili dodati nova sjećanja. Naravno da postoje metode poput hipnoze ili zloglasnog” ispiranja mozga “(psihomanipulacija), ali su netočne i njihova učinkovitost je upitna.
Međutim, promatranje mozga pokazalo je da se neka njegova područja aktiviraju tijekom različitih mentalnih procesa, na primjer, u evociranju sjećanja u orijentaciju u poznatom okruženju. Međutim, to nije uvijek isto područje.
Znanstvenici su miševe stavili u virtualnu stvarnost i ispitali svoj mozak
Prije više od dva desetljeća (2004.) znanstvenici su otkrili da se zastupljenost neurona u miševima koji se kreću u stvarnom svijetu mogu promijeniti u roku od nekoliko dana. Međutim, nije bilo poznato je li ovaj “pomak mašte” rezultat Razlike između sličnih iskustava koja se javljaju u različitim vremenima ili rezultat razlika u okruženju ili ponašanju. Proboj se dogodio 2013. godine, kada je ustanovljeno da se kod miševa koji se kreću u dobro poznatom labirintu s Veliki dio stanica koje tvore “mentalnu kartu” premještene su tijekom tjedna, svaki put kada je aktivirana samo određena skupina. Znanstvenici su odlučili saznati točno što se događa i zašto.
U novoj studiji, znanstvenici su koristili eksperimentalnu metodu kontrole koju nudi multisenzorni sustav virtualne stvarnosti. “Ovi su rezultati pokazali da je prikaz prikaza opažen kod miševa čak i u uvjetima često ponavljajućih uvjeta i ponašanja, a pokazali su da je ekscitabilnost neurona ključni faktor u dugoročnoj stabilnosti reprezentacije”, pišu autori.
U ovom istraživanju, miševi su postavljeni na stazu, ali nisu dobili VR slušalice (iako su minijaturne VR slušalice za miševe već razvijene). Umjesto toga, bili su okruženi ekranima. To je učinjeno svaki put u istom okruženju. Dok su miševi trčali na trkačkoj stazi, znanstvenici su u stvarnom vremenu promatrali svoju aktivnost hipokampusa. Pokazalo se da je to samo 5–10 % stanica djelovalo je kao neuroni I “uključeno” sa svakim kotačem. Te su stanice bile najstabilnije. Znanstvenici su otkrili da manje uzbudljivi neuroni (skloni odgovoru na podražaje) imaju veću tendenciju naleta.
GPS Navigator mozak. Zašto mijenja mjesto pohrane podataka?
Miševi za vožnju u miševima “mozga GPS” mogu biti povezane s podjelom vrlo sličnih, a opet malo različitih iskustava pojedinačnih sjećanja, kojima mozak nakon toga pristupa. Ovaj se mehanizam vjerojatno razvio kako bi nam pomogao da se orijentiramo na poznate dijelove rute, bez obzira na cilj. Na primjer, ako idemo u kupovinu ili radimo, a dio rute se poklapa, naš se mozak može prisjetiti samo onih sjećanja koja su trenutno relevantna, bez obzira kamo idemo s tih mjesta.
Međutim, to su još uvijek hipoteze jer je samo istraživanje imalo značajna ograničenja. Ispitano je samo 1 % neurona mišjeg hipokampa. Štoviše, nije poznato je li to vrijedi za ljude. U našem mozgu postoji i “unutarnji GPS” koji nam omogućuje navigaciju, Ali možda djeluje malo drugačije.
Međutim, analogija se nudi jer su obje vrste oštećene s godinama s pogoršanjem stanica hipokampusa. Profesor neurobiologije pretpostavlja da bismo te probleme pamćenja mogli izbjeći u starosti ako bismo pronašli način da povećamo uzbuđenje neurona.
